top of page

15.06.2009 - NK Croatia Zürich u Baranji; Pehar predan nakon 18 godina

NK Croatia je 30. svibnja 2009. predajom pehara veteranima NK Mladosti iz Čeminca u Baranji završila put i san dug punih 18 godina. Posjeta Baranji bila je planirana od 10. do 12. svibnja 1991., no morala je biti odgođena prema tadašnjim informacijama MUP-a. Nazirao se rat i putovanje u tu zonu bilo je previše opasno. Put je tada odgođen "za bolja vremena" koje su svi strpljivo očekivali i dočekali. Cijelu organizaciju su preuzeli naši Baranjci.


NK Croatia Zürich boravila je u Baranji i Istočnoj Slavoniji od 28.05. do 01.06.2009. Veterani, članovi i štovatelji NK Croatie, nas nešto preko dvadeset, krenuli smo autobusom "Rezić Reisen" u četvrtak navečer ispred Doma kluba u Oerlikonu u Zürichu. Kada smo prešli granicu u Bregani, bio je to novi dan 29.05.2009., na odmorištu "Plitvice" već su nas čekali sadašnji i bivši članovi NK Croatie i poželjeli dobrodošlicu: Jura Đurković, legendarni trener, te bivši nogometaši Mika Điljak, Tihomir Borovac, Božo Lukaček, Vjekoslav Marković i drugi štovatelji kluba. Nekolicina nam se pridružila i nastavila putovanje s nama.


U Slavonskom Brodu nas je ugostio član i kuglaš Croatie Zürich, Ante Ilić, koji je zajedno sa nama putovao. Pečeni odojak sa salatom, lukom, domaćom rakijom i vinom tako nam je sjeo, da su mnogi lizali prste. Put nas je poslije vodio u hotel Mursa u Osijeku, gdje smo se smjestili, prije nego što smo predvečer krenuli u Baranju.


Aperitiv smo uzeli u restoranu "Šokacka grana Duboševca". Večerali smo u Etno restoranu "Baranjska kuća" u Karancu. Domaćini su nam priredili doček, a mogli smo razgledati i tu staru seosku kuću koja sada diše novim ruhom i duhom. Uz peku se pilo domaće vino, a tamburaški sastav "Kočije" nas je pratio sve do u sitne sate.


Ta subota, 30.05.2009, ostat će svima u sjećanju. Gospođa Branka, koja nam se na nekoliko sati pridružila kao vodič, opisivala nam je ulice i sela gdje je počeo Domovinski rat, te nas vodila kroz Vukovar sve do memorijalnog groblja i na Ovčaru. Bijeli križevi na memorijalnom groblju podsjećaju na nađene žrtve u masovnim grobnicama. U 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 1970 žrtava. Spomenici na grobovima govore o palim braniteljima Vukovara. Upisali smo se u knjigu žalosti i tako odali počast palim žrtvama Domovinskog rata, koje počivaju na ovom groblju. Na Ovčari, bivšem poljoprivrednom dobru (farmi), udaljenoj pet kilometara od Vukovara, posjetili smo prvo dokumentacijski centar u bivšem hangaru (skladištu).


Za sebe sam pomislio da, bez svih tih žrtava, ni naš put ne bi imao isti smisao kao što ga je imao, jer pred nama je bio cilj puta - predavanje pehara i odigravanje nogometne utakmice u Čemincu. Doček je bio dirljiv, jer su se mnogi već poznavali i za dobrodošlicu je priređena bogata zakuska. Poslije toga su se svi aktivni veterani pripremili za utakmicu. Kiša koja je baš počela padati bila je kao suze sjećanja, a i suze radosnice, jer u poluvremenu je pehar predan od strane dopredsjednika NK Croatie i vođe puta, Franje Milića. Utakmicu su zasluženo dobili domaćini s 4:2. Više o sportskom dijelu naći ćete na web-stranici NK Croatie: http://www.fcarhiva.croatia.ch/croatia/.


Zaslužni za sve to tada i danas bili su od strane NK Croatie Zürich: Franjo Milić, Branko Kurtović, Zoran Knežević, Goran Mašić, Ivan Buzina, Zlatko Tijardović, Franjo Marod (Ferek), Josip Tisaj, Zvonko Kuzmanović, Josip Jelečević. A možda i neki drugi koji mi nisu poimence poznati. S time je ujedno uveličan i "Dan općine" Čeminca. Sve je to popraćeno veličanstvenim dočekom, prijemom od strane službenih predstavnika te narodnim veseljem uz tamburaški sastav "Šokacke grane" do u jutarnje sate. Nekoliko vatrenih se nije moglo rastaviti od domaćina, tako da je autobus otišao u hotel Mursa u Osijek bez njih. A ostali putnici dobili su priliku da usput stanu na jedan "putni" u restoranu "Šokacke grane Duboševaca".


Nedjelja, 31. svibnja 2009., počela je obilaskom parka prirode Kopački rit. Smješten u središnjem dijelu poplavne doline Dunava, rit čini Dunav s njegovim glavnim pritokom rijekom Dravom. Park prirode obuhvaća 177 km2, a unutar njega je smješten posebni zoološki vrt. Budući da je to jedno od najvažnijih poplavnih područja u Europi, Kopački rit je 1993. godine uvršten na popis vlažnih područja od međunarodnog značaja. Izgled cjelokupnog prostora ovisi o intenzitetu poplava. Najveće jezero je Kopačko jezero, a najdublje je Sakadaško. Sve smo to mogli čuti na uvodnom predavanju naše simpatične 'domaćice' s osvajačkim osmijehom. Ploveći Kopačkim ritom brodom 'Orao I' uživali smo u prirodnim ljepotama, koje nam je objašnjavala na hrvatskom, engleskom i mađarskom jeziku simpatična voditeljica. Nepregledni trstici, bare, šume i okolne vlažne livade pružaju idealne životne uvjete mnogim vrstama sisavaca, jelenima, srnama, divljim svinjama, divljoj mački, jazavcu, vidri i šišmišima. Preko 290 vrsta ptica predstavljaju najpopularniju vrijednost Kopačkog rita. To je ujedno i najveće mrijestilište riba ovog dijela Dunavskog sliva. Od 44 vrste najzastupljeniji su: riječni šaran, deverika, kečiga, krupatica, crvenperka, bodorka, linjak, štuka, grgeč, smuđ, som.


Naravno, toliko ljepote privlači i velikane ovoga svijeta, koji obično odsjedaju u kompleksu dvorca Tikveš, kojega mi iz tehničkih razloga nismo mogli posjetiti.


Put nas je tada kroz Kneževe vinograde, rodno mjesto našeg vođe puta Franje Milića, vodio u riblji restoran 'Kovač-čarda' u Zmajevcu. Logično je da nas je tamo već čekao fišpaprikaš, koji je bio tako dobar da su ga čak i oni koji inače ne vole fiš jeli u slast. Doznali smo iz prvih usta što je razlika između fišpaprikaša i brudeta. Saznali smo od vlasnika restorana, koji pripada mađarskom dijelu pučanstva u Hrvatskoj, da su oni bili jednako tretirani za vrijeme Domovinskog rata kao i hrvatski narod. Ovaj restoran je toliko poznat po fišpaprikašu da naši Baranjci ne stignu kući prije nego što odu u 'Kovač-čardu'.


Okrepljeni fišom, vozili smo se pokraj i kroz vinograde te brda ravne Baranje i tako stigli na zadnje odredište našeg puta, u vinariju Josić, također u Zmajevcu. Degustacija vrhunskih vina ovog područja bila je samo uvod u oproštajnu večeru i veselje u restoranu same vinarije Josić.


Degustirali smo polusuho bijelo vino "Terra Pannonium". Ova graševina ima razvijene voćne arome. "Cigonia Nigra" je polusuho crno vino. Ovo Cabernet Sauvignon vino je posebno, puno okusa i voćnih aroma, tako da je mladi vlasnik vinarije, Damir Josić, ipak nekoliko kartona prodao i u Švicarsku, gdje se u stvari ovo vino također može naći kod uvoznika vina: http://www.vallis-aurea.ch/vallis.asp ili http://www.tartuf-vino.ch/. "Neka ovo vino zagrije srca i unese vedro raspoloženje u vaš dom" piše na svakoj etiketi. To je upravo to što je ova degustacija i napravila. Naša srca su bila zagrijana vinom, a tijelo okrepljeno prvoklasnom i obilnom večerom, gdje je bilo servirano raznoliko meso s grila uz specijalni krumpir i salate te druge ukusne priloge. Sve je to bilo zaokruženo izvrsnim palačinkama.


Što bi bila fešta bez tamburaša. Naši novi i mladi prijatelji, tamburaška grupa "Nesanice" podigli su naše raspoloženje na zavidnu visinu. Njihova svirka i pjesma, usprkos mladosti, podigla je na noge i one koji su još osjećali posljedice utakmice i zabavljanja u Čemincu. Raznježili su se svi. Mnogi su tražili od tamburaša posebne pjesme, tako da su novčanice okitile tambure kao grožđe trsove. Ali kad je najljepše, rastati se mora. Teškog srca i nogu krenuli smo prema autobusu. "Nesanice" su nas pratile do autobusa, a pjesma se orila u tu tihu mirnu Baranjsku noć. Škorina "Otvor' ženo kapiju" i bećarac do iznemoglosti pali su na rastanku, a možda bi ih oni hrabriji i danas još pjevali, da nas nije čekao daleki put i svakidašnjica u Švicarskoj.


Oko 23 sata krenula je raspjevana družina prema Zürichu. U autobusu je, međutim, brzo pjesma usahla i svi su se umirili, tako da se i sam vozač Željko čudio što nitko više ne pita za pivo, karte, ili počinje pjesmu. Samo se čuo "hrkanac", a njega je prekinulo stajanje na graničnom prijelazu u Sloveniji, gdje smo svi izašli van i morali pokazati putovnice.


U ponedjeljak, 01.06.2009, i zadnji putnici iskrcali su se pred Domom Croatie u Oerlikonu u Zürichu, kamo su nas dovezli vrlo iskusni i profesionalni vozači firme "Rezić-Reisen" oko 16 sati. Niti vozači nisu uvijek imali lak posao s ovako sportski i kulturno aktivnom družinom. Njima, vođi puta i svima koji su doprinijeli ovako uspješnom putovanju zahvalili su se svi.


Text: Stjepan Drozdek




Comments


bottom of page